U Beogradu sam 2016. na svojoj prvoj trci pretrčao 10 km. Kada sam prošao kroz cilj trebalo mi je 5 minuta da se saberem i rešim da ću na proleće 2017. trčati svoj prvi polumaraton, opet u Beogradu. Za odluku da trčim svoj prvi beogradski maraton bilo mi je potrebno malo više vremena, ali sam znao da ću sebe smatrati trkačem tek kada završim beogradski maraton.

Prvo poglavlje biće gotovo tek tada.

Za ovih par godina učestvovanja u Beogradu sam primetio jedno - maratonci nose žute brojeve i po tome ih je lako prepoznati. Od prvog polumaratona se divim ljudima sa žutim brojevima na grudima.

Za svoj prvi beogradski maraton prijavio sam se još krajem 2019., ali sam tek u junu 2021. zajedno sa ostalim trkačima konačno dobio priliku da trčim.

I dobio sam taj žuti broj

Broj 226.

Ovo mi nije prva maratonska distanca. Već sam trčao virtuelni Plavi krug u novembru 2020., ali kako za mene nekako sve počinje u Beogradu red je i da se prvi zvanični maraton desi baš tu.

Pripreme za Beograd 2021.

Kako maraton planiram odavno, tako sam još od kraja 2019. manje-više neprestano u treningu i mislima za 42,195 km. Ove godine sam išao na trke malo češće nego inače, ali sam ipak održao visok nivo nedeljnih kilometara koje sam imao i u toku 2020. i koje smatram neophodnim za uspešan maraton.

U tako dobrom raspoloženju sam dočekao kraj maja i početak juna. Do tada sam u dva meseca pretrčao preko 800 kilometara. Tri nedelje pred trku sam oborio nedeljnu kilometražu i sa nestrpljenjem očekivao 6. jun.

Pomirio sam se sa tim da nas čeka velika vrućina i teški, teški uslovi koji se multiplikuju na beogradskim ulicama.

Ako se trkač postaje 5 godina onda je ova godina ta. Godina u kojoj trčim svoj prvi, a 34. beogradski maraton.

Planovi za trku

Najviše zbog uslova za trčanje u junu, trku sam planirao da završim, po mogućstvu ispod 4h, iako sam siguran da sam u uslovima koji bi meni išli na ruku spreman za 3:30h. Ovo nije bila prilika da se juri najbolje vreme i apsolutno sam znao da će ovo biti mnogo drugačije i teže od novembra i mog prvog maratona. Tu je i taj faktor trčanja u Beogradu, za koji smatram da je težak za trčanje.

Trka

Bio sam u drugoj grupi maratonaca koja je krenula jako rano - u 8h ujutru. Prvi put zbog kovid protokola je start bio u talasima. Olakšavajuća okolnost obzirom na očekivanu gužvu na startu.

Krenuo sam oprezno i lagano. Tek na sredini mosta na Adi sam malo ubrzao. Nadao sam se da ću od polovine trke moći bezbedno da ubrzam na tempo od oko 4:50 min/km i da uz malo sreće tako trčim do kraja trke. Sada znam da je to ubrzanje bilo potpuno nepotrebno i da je došlo prerano.

Kako god, taj plan je funkcionisao dobro do 28. kilometra. Ono što nikako nisam planirao je da ću imati veliki žulj na palcu desne noge koji mi je stvarao veliku nervozu i zbog koga sam na 30. kilometru bio prinuđen da usporim i prilagodim korak. Već na 20. kilometru sam osetio nagoveštaj tog problema, koji sam uspevao da ignorišem do trenutka kada to više nije bilo mogće.

Uspeo sam da pronađem ritam i ne razmišljam o bolu. Da li su me taj sporiji ritam i par stajanja u pokušaju da namestim čarapu doveli do sledećeg problema, ne znam, ali od 35. kilometra počinju jaki grčevi u listovima. To mi se desilo prvi put od kako trčim. Parališući bol me nekoliko puta terao da stanem i pešačim i situacija se nije popravila do kraja trke. Zapravo, šetnja i pokušaji da masiranjem promenim situaciju je samo sve pogoršalo.

Nakon trke sam se pitao zašto nisam zatražio pomoć na medicinskim stanicama kojih je bilo na svakom koraku? Valjda sam se bojao da bih teško nastavio posle stajanja.

Na kraju sam uspeo da završim maraton za 4 sata i time ispunio cilj, iako sam očekivao da ću biti bolji.

Prolazak kroz cilj mi zapravo nije doneo olakšanje jer su se grčevi samo nastavili u narednih par sati. Čak sam osetio i mučninu i opštu slabost. Sve suprotno od prvog maratona koji je bio prilično rutinski. Kako sam se hladio tako sam postajao sve zgrčeniji i umorniji. Oporavak je potrajao par sati.

34. beogradski maraton

Svaka škola se plaća

Ova trka je za mene bila bolno prizemljenje iz koje sam mnogo naučio.

Beogradski maraton je opravdao epitet jako teške trke. Sada tek vidim koliko su brutalni novobeogradski bulevari posle 20. kilometra. Iz karnevalske atmosfere kod TC Ušće kada polumaratonci finiširaju, maratonci nastavljaju ka Zemunu i tu kreće potpuno druga atmosfera. Odjednom nema toliko ljudi na stazi, manje je navijača. Uglavnom vlada tišina i čuju se samo udari đonova o asfalt. Svi oni veseli koji se šale i viču, dozivaju i bodre jedni druge su nestali. Muk. Ostaju samo maratonci zgrčenih lica.

Značaj podrške pored staze i navijača prvi put dobija novi smisao, jer se maratonska trka ne može uporediti sa polumaratonom. Jednostavno, patnja je veća i svaki aplauz i pružena ruka dobija novo značenje.

Naučio sam i da sve što sam mislio da znam o ishrani na trci ne važi. Sve što sam mislio da znam mogu slobodno da zaboravim. Pio sam dosta vode, nadoknađivao elektrolite, jeo energetske barove… kao da nisam. Da li sam jednostavno udario u zid toliko jako da ništa nije vredelo? Nedeljama pre trke sam uzimao magnezijum… kao da nisam.

Ono što danas znam je da ne treba stati. Čak krivim tih par minuta koje sam šetao za pojavu grčeva. Mislim da sam morao da trčim sve vreme po svaku cenu, sporije, sa kraćim korakom, kako god.

Ne treba odustati. Trku treba završiti. Treba proći kroz cilj. To je ipak, prilično dobar osećaj.

Nadam se da ću na jesen imati priliku da trčim drugi polumaraton u ovoj godini. Nadam se da će se sve kockice složiti, da ćemo moći da putujemo bez zadrške i da će taj maraton biti u Ljubljani.

Do tada… idemo dalje, neka se pripreme Dva vrha Čačka.